beats by dre cheap

TIHO KRVARENJE DUŠE

Da li postoji gori način na koji se odnosimo prema sebi od samoprijezira?

A javlja se bez obzira koliko toga u životu postignemo, stvorimo i u čijem se zagrljaju probudimo…

Gospođa Sara kaže da je bježala od te lekcije cijeli život.

Ali njezino podsvijesno, Više ja, znalo je da će doći dan kada će se moći boriti sa tim demonom. I tako se ono počelo pojavljivati, polako je upisivala određene rečenice, misli, fraze… šarala po novinama, po marginama bilježnica, a najviše se je javljalo u ljubavnim pismima. Ponekad bi se čak i budila po noći da bi upisala nešto što je odsanjala, nešto što bi joj se u snu javilo kao glas da se probudi i zapiše.

A jednog jutra joj je jedna druga spisateljica rekla da je došlo vrijeme da njezina priča bude ispričana. I kaže da iako to nije željela, osjećala je da ipak mora ta priča biti ispričana.

Ako bi tada trebala odrediti boju svojeg samoprijezira, kaže, to bi bila ružna crno – ljubičasta modrica. Jer da, upravo je to samoprijezir – ružna modrica na našem licu ili tijelu, upozoravajući znak da se nešto ozbiljno događa na dubljoj razini.

Modrice se pojavljuju kada iznutra krvarimo.

 

To moramo shvatiti, to je bitno ako se želimo pomaknuti od Preživljavanja.

Jedna od najgorih smrti je unutarnje krvarenje. No, postoji i ono drugo unutarnje krvarenje, koje je najčešće bezbolno žrtvama. Nema vidljivih znakova početka krvarenja, ne vidi se kada se prelije mala posuda … dok ne nastane fatalna poplava.

Samoprijezir je tiho krvarenje duše.

Ne vidite ni kako ni kada životna energija istječe iz vas… a onda kada vidite već je prekasno.

Samoprijezir.

Nemojte brkati prijezir (gnušanje, odvratnost) sa mržnjom (neprijateljstvo).

Čak bi bilo i bolje da mrzimo, jer kažu da je „tanka granica između ljubavi i mržnje“.

Negdje sam čula da riječ mržnja zapravo ima korijen u staroj grčkoj riječi koja znači tuga. Kada smo mrzili sebe kao teenejđeri, bili smo tužni jer smo izgubili identitet, bili između djetinjstva i odrasle dobi, a nismo to tada mogli shvatiti.

Prijezir je tuga koja se je zagnojila, inficirala.

Kada nekog ili nešto preziremo to je osjećaj odvratnosti sličan koji imamo prema istruljenoj truleži.

To je samoprijezir. Samo što to mi nikad to ne zovemo tako. Lakše je reći: „Oh, malo sam teška sebi“.

Kako uopće preziremo sebe? Na načine koji nemaju veze sa našim izgledom, dobi i težinom. Neke od najljepših svjetskih ljepotica ne mogu živjeti sa nekih jadom unutar sebe.

Samoprijezir je tlačitelj.

Ukratko, prezirati se mogu naše slabosti, nedostaci, mane u svijetu gdje samo perfekcija ostaje; prezirati se mogu naše neobičnosti, ekscentričnosti, neobične navike; prezirati se mogu naše nemogućnosti da se izbjegnu neprimjerene usporedbe, prezirati se može naš pad u iluziju da će nas dobar čovjek spasiti jer je to lakše vjerovati nego da mi to možemo same.

Preziremo sebe zbog stalnog žongliranja između svojih i tuđih potreba, zbog ignoriranja suptilne okrutnosti voljenih u ime mira, vodimo računa o očekivanjima ljudi do kojih nam uopće nije stalo, preziremo se zbog umanjivanja vrijednosti vlastitih želja.

I na kraju, preziremo se jer nismo dovoljno napravili sa našim autentičnim darovima. Istina je, da nismo ni pokušali. Ne zato jer smo se bojali neuspjeha, nego jer smo se bojali uspjeha. Preziremo se jer se previše ispričavamo i premalo pitamo, zato jer smo naučili zamaskirati stid koji dolazi od toga da se bude uspješan u nekim stvarima koje netko drugi ne poštuje, zato što ne branimo ono što je ispravno, ono što je istina.

Preziremo sebe jer svakodnevno živimo i lažemo sebe na malene načine koji nam umanjuju vrijednost i čast.

 

A mogli bi se ponekad i zapitati kako smo se osjećali kada smo nekome rekli „žao mi je“, a uopće nismo tako mislili…

 

OLEANDAR
http://noeli.blogger.ba
25/08/2012 19:52