beats by dre cheap

PODRUČJE NEIZRECIVOG

 

Na našem putu ka autentičnosti biti će nam teško suosjećati sa uspješnim ženama, ženama koje izgledaju kao da im je lako držati sve što im je bitno u životu na okupu.

Nama, koji živimo na «preživljavajućoj razini» , nemoguće je ne osjetiti ljubomoru prema nečijoj dobroj sreći…pogotovo ako je poznajemo.

Oh, da, mi ćemo se nasmijati i reći:»Oh, kako je to prekrasno!», istovremeno se trujući razmišljanjem o tome kada će već jednom sreća pokucati na naša vrata.

I nije da to radimo svjesno.

I nije da mi ne želimo našoj prijateljici da ima to što doista želi.

A to se događa kada skupljamo mrvice zadovoljstva … dok one izgledaju tako osviježene životom… I tada gubimo – ponos.

Utihnemo jer se nalazimo u području straha.

A sve smo tamo bila prije ili poslije.

 

Jedna gospođa, nekad vrlo uspješna u svijetu modnih časopisa, ispričala je svoje životno iskustvo kada joj je životni period bio vrlo loš.

Kaže da joj je u to vrijeme život bio toliko jadan, a jedna od nekoliko stvari koje je mogla raditi je bilo čitanje o životu uspješnih žena.

Nekad je vrlo uspješno svojim člancima pokrivala svijet mode, njezine prekrasne slike i kolumne  bile su svakodnevnica. A onda …kada je krenulo nizbrdo, bila je nesretan i bilo ju je sram zbog toga.

Njezin jad započeo je kada je prestižni časopis za koji je radila došao u ruke novog vlasnika. Glavni urednik je otišao,  a sa njime i nekoliko novinara. Morala je započeti ispočetka… nova hrabrost, novi načini izražavanja…

Kao i uvijek, Preživljavanje je stisnulo vijke na njezinoj duši, ne samo u profesionalnom životu, već ju dobila i udarac samopoštovanja kao žena, tada već ranjivih područja godina, u pogledu seksipila.

Mnoge tadašnje mlade modne novinarke su na neki način zavidjeli Kennedy Fraser, htjele biti kao ona… a ona je upravo postajala prolaznik u svojem životu, ili kako ga je ona sama kasnije nazvala «fotelja – period», uspavala se je…

Uspavanost posjećuje kad – tad sve nas, a najčešće se manifestira u ležanju na fotelji, krevetu, ili ispred hladnjaka.

Kaže da se je tada osjećala vrlo usamljena, zadubljena u samu sebe, ugašena… (ovo je fantastičan opis «near-life»životnog iskustva)… i tada je potražila utočište u privatnim životima drugih žena, uvidom u novine, knjige, memoare, autobiografije…

Njihov uspjeh joj je dao nadu, jer iako je bila depresivna, naravno da je htjela za sebe bolje. Tako je tražila pravac, skupljala tragove. Bila je posebno zahvalna za sve njihove tajne koje su pristale javno podijeliti, sramotne stvari tih žena, njihove patnje i boli: neprikladni brakovi, pobačaji, tablete, alkohol… štogod to bilo, kaže da su je te žene uhvatile čvrsto za ruke i pomogle joj da izađe iz rupe.

Kada je bila otrgnuta i izbačena iz normalnog života, njihove «Tužaljke» bile su njezina reanimacija.

Ono što je nazirala između redaka tih priča drugih žena, njihove pobjedničke priče, njihove opomenjujuće priče, one su je gurnule nazad u sigurnost njezinog duševnog zdravlja.

 

OLEANDAR
http://noeli.blogger.ba
11/08/2012 14:04