OLEANDAR

Znam da ste na Putovanju... kroz život...kroz ovaj dan... Zaustavite se na trenutak... Dobro došli u moju oazu mira.

27.08.2012.

OGLEDALO SRAMA

 

«…Današnji svijet živi u nekakvom ozračju srama. Odnosno, mi živimo u ozračju srama. Sramimo se svega što se tiče našeg «ja», sramimo se sebe, naših rođaka, prihoda, izbora, iskustava… kao što se sramimo svojeg golog tijela.», rekao je jednom George Bernard Shaw.

 

Od kada smo bili maleni primamo signale koji će nas obilježiti do kraja života – impresije drugih ljudi o nama, što je u njihovim očima prihvatljivo ili ugodno, a to uključuje i njihovo nježno gugutanje, komplimente, pa čak i dječje pjesmice koje nam pjevaju dok nas kupaju, oblače, pokazuju nas. Ili ne.

Eh, da lutko… pogledaj se sada. Jesi li slatka, jednostavna, obična… ?

Ja imam dobre i loše dane. Svi ih imamo. Ali u stvarnosti to ponekad nije bitno. Jer ako su ti mama i tata govorili da si obična, ovakva ili onakva, ti odražavaš sliku kakvu su ti darovali.

To je također jedan od načina samoprijezira ili ogledalo srama, a Virginia Wolf kaže da je to bolest koja slama naša srca.

 

Svi smo mi označeni na više načina, koje ćemo početi otkrivati kad krenemo na iskapanje po uspomenama.

Gospođa Sara priča da jedna njezina prijateljca ne može zaboraviti jedan događaj vezan za njezinu majku, kada je imala dvanest godina. Ležala je u krevetu i majka je mislila da djevojčica spava. Podignula je svoj vitki prst prema njezinom neproporcionalnom nosu. I tada je, u mraku sobe, okretala njezinu glavu najprije na lijevu, pa na desnu stranu da bidi kako će izgledati rezultati plastične operacije.

Kada je imala šesnaest godina, majka je pitala kirurga da li joj može operirati nos, tako da sliči na Vivien Leigh. Nije mogao, ali ono što je operacijom na pravio na njezinom licu bilo je jako dobro. A tko zna da li bi ta ista majka danas bila zadovoljna da joj kćerka sliči na Barbru Streisand.

 

Gospođa Sara priča i svoju priču, ona kaže da je nju označio jedan fotograf. Kad je imala deset godina u njezinom mjestu bio je štrajk smetlara u gradu. Tjednima je rasla gomila smeća. Jednog je dana do njihovog kvarta došao neki novinski fotograf i tražio je dijete koje bi fotografirao. Djetetovom fotkom pored smeća  htio je pokazati koliko se je smeća akumuliralo. I ona je bila odabrana za tu fotografiju. A majka ju je uputila:»Samo razmišljaj o tome da ćeš završiti u novinama!». I završila je. Na naslovnici.

Kada je slijedeći dan došla školu, prijatelji iz razreda su je nazvali «Gomila smeća». Osjećala se označenom. I godinama nakon toga skrivala je svoju ljepotu. I nikad kad bi je fotografirali nebi se osjećala ugodno.. pan i dan danas. Uvijek bi bila sva u strahu što će se pokazati na toj slici, i uvijek se ipočetka iznenadi kada dobro ispadne.  Iznenadi se kada čuje da joj kažu:»Oh, koja lijepa gospođa!».

Tako je dugo bila slijepa za svoje osobno zračenje.

 

Ravnamo se po drugima, i zapravo volimo vjerovati da ne volimo svoje tijelo jer se ne sviđa drugima (da, da…o tome nam govore iza leđa još od srednje škole).

Ma, zaboravite druge ljude, mi smo te koje smo opterećene celulitom i borama. A mislimo da svi drugi bolje vide naše nedostatke od nas.

Jednom je bila neka humoristična serija, o nekom bračnom paru, gdje je on mlađi od svoje gospođe dvadesetak godina. No, taj muškarac obožavao je njezinu opuštenu kožu ispod vrata… vrlo ohrabrujuće, dok bi danas većina nas zamotala vreću oko takvog vrata.

Jedan muški prijatelj tvrdi, da kad muškarac jednom prođe one svoje «rasplodne» godine, oslijepi za ženine fizičke mane, pogotovo kada žena voli svoje tijelo, kada ima samopoštovanje i voli voditi ljubav… «Da li postoji nešto bolje?», pita se on.

No, da, da… to smo mi žene koje inzistiramo na tome da dajemo povećalo svojem potencijalnom ljubavniku tako da mu možemo što bolje pokazati gdje nam upravo raste dlaka na bradi…

Zašto ne prekinemo tu hajku i umjesto toga odmah kažimo: «Nađi moje nedostatke brzo, tako da me možeš odbiti, pa da završimo sa time…».

 

Žene su oduvijek pokušavala pobjeći od ogledala (istine) ili ga pak zavarati. Čak u drevnim grobnicama Male Azije pronađeni su kozmetički preparati. To znači, da i naši preci od faraone Hatšesput do Helene iz Troje, žene su se trudile ispraviti stvarnu sliku … pa čak i zakamuflirati sebe prilikom odlaska na drugi svijet.

 

 

25.08.2012.

TIHO KRVARENJE DUŠE

Da li postoji gori način na koji se odnosimo prema sebi od samoprijezira?

A javlja se bez obzira koliko toga u životu postignemo, stvorimo i u čijem se zagrljaju probudimo…

Gospođa Sara kaže da je bježala od te lekcije cijeli život.

Ali njezino podsvijesno, Više ja, znalo je da će doći dan kada će se moći boriti sa tim demonom. I tako se ono počelo pojavljivati, polako je upisivala određene rečenice, misli, fraze… šarala po novinama, po marginama bilježnica, a najviše se je javljalo u ljubavnim pismima. Ponekad bi se čak i budila po noći da bi upisala nešto što je odsanjala, nešto što bi joj se u snu javilo kao glas da se probudi i zapiše.

A jednog jutra joj je jedna druga spisateljica rekla da je došlo vrijeme da njezina priča bude ispričana. I kaže da iako to nije željela, osjećala je da ipak mora ta priča biti ispričana.

Ako bi tada trebala odrediti boju svojeg samoprijezira, kaže, to bi bila ružna crno – ljubičasta modrica. Jer da, upravo je to samoprijezir – ružna modrica na našem licu ili tijelu, upozoravajući znak da se nešto ozbiljno događa na dubljoj razini.

Modrice se pojavljuju kada iznutra krvarimo.

 

To moramo shvatiti, to je bitno ako se želimo pomaknuti od Preživljavanja.

Jedna od najgorih smrti je unutarnje krvarenje. No, postoji i ono drugo unutarnje krvarenje, koje je najčešće bezbolno žrtvama. Nema vidljivih znakova početka krvarenja, ne vidi se kada se prelije mala posuda … dok ne nastane fatalna poplava.

Samoprijezir je tiho krvarenje duše.

Ne vidite ni kako ni kada životna energija istječe iz vas… a onda kada vidite već je prekasno.

Samoprijezir.

Nemojte brkati prijezir (gnušanje, odvratnost) sa mržnjom (neprijateljstvo).

Čak bi bilo i bolje da mrzimo, jer kažu da je „tanka granica između ljubavi i mržnje“.

Negdje sam čula da riječ mržnja zapravo ima korijen u staroj grčkoj riječi koja znači tuga. Kada smo mrzili sebe kao teenejđeri, bili smo tužni jer smo izgubili identitet, bili između djetinjstva i odrasle dobi, a nismo to tada mogli shvatiti.

Prijezir je tuga koja se je zagnojila, inficirala.

Kada nekog ili nešto preziremo to je osjećaj odvratnosti sličan koji imamo prema istruljenoj truleži.

To je samoprijezir. Samo što to mi nikad to ne zovemo tako. Lakše je reći: „Oh, malo sam teška sebi“.

Kako uopće preziremo sebe? Na načine koji nemaju veze sa našim izgledom, dobi i težinom. Neke od najljepših svjetskih ljepotica ne mogu živjeti sa nekih jadom unutar sebe.

Samoprijezir je tlačitelj.

Ukratko, prezirati se mogu naše slabosti, nedostaci, mane u svijetu gdje samo perfekcija ostaje; prezirati se mogu naše neobičnosti, ekscentričnosti, neobične navike; prezirati se mogu naše nemogućnosti da se izbjegnu neprimjerene usporedbe, prezirati se može naš pad u iluziju da će nas dobar čovjek spasiti jer je to lakše vjerovati nego da mi to možemo same.

Preziremo sebe zbog stalnog žongliranja između svojih i tuđih potreba, zbog ignoriranja suptilne okrutnosti voljenih u ime mira, vodimo računa o očekivanjima ljudi do kojih nam uopće nije stalo, preziremo se zbog umanjivanja vrijednosti vlastitih želja.

I na kraju, preziremo se jer nismo dovoljno napravili sa našim autentičnim darovima. Istina je, da nismo ni pokušali. Ne zato jer smo se bojali neuspjeha, nego jer smo se bojali uspjeha. Preziremo se jer se previše ispričavamo i premalo pitamo, zato jer smo naučili zamaskirati stid koji dolazi od toga da se bude uspješan u nekim stvarima koje netko drugi ne poštuje, zato što ne branimo ono što je ispravno, ono što je istina.

Preziremo sebe jer svakodnevno živimo i lažemo sebe na malene načine koji nam umanjuju vrijednost i čast.

 

A mogli bi se ponekad i zapitati kako smo se osjećali kada smo nekome rekli „žao mi je“, a uopće nismo tako mislili…

 

11.08.2012.

PODRUČJE NEIZRECIVOG

 

Na našem putu ka autentičnosti biti će nam teško suosjećati sa uspješnim ženama, ženama koje izgledaju kao da im je lako držati sve što im je bitno u životu na okupu.

Nama, koji živimo na «preživljavajućoj razini» , nemoguće je ne osjetiti ljubomoru prema nečijoj dobroj sreći…pogotovo ako je poznajemo.

Oh, da, mi ćemo se nasmijati i reći:»Oh, kako je to prekrasno!», istovremeno se trujući razmišljanjem o tome kada će već jednom sreća pokucati na naša vrata.

I nije da to radimo svjesno.

I nije da mi ne želimo našoj prijateljici da ima to što doista želi.

A to se događa kada skupljamo mrvice zadovoljstva … dok one izgledaju tako osviježene životom… I tada gubimo – ponos.

Utihnemo jer se nalazimo u području straha.

A sve smo tamo bila prije ili poslije.

 

Jedna gospođa, nekad vrlo uspješna u svijetu modnih časopisa, ispričala je svoje životno iskustvo kada joj je životni period bio vrlo loš.

Kaže da joj je u to vrijeme život bio toliko jadan, a jedna od nekoliko stvari koje je mogla raditi je bilo čitanje o životu uspješnih žena.

Nekad je vrlo uspješno svojim člancima pokrivala svijet mode, njezine prekrasne slike i kolumne  bile su svakodnevnica. A onda …kada je krenulo nizbrdo, bila je nesretan i bilo ju je sram zbog toga.

Njezin jad započeo je kada je prestižni časopis za koji je radila došao u ruke novog vlasnika. Glavni urednik je otišao,  a sa njime i nekoliko novinara. Morala je započeti ispočetka… nova hrabrost, novi načini izražavanja…

Kao i uvijek, Preživljavanje je stisnulo vijke na njezinoj duši, ne samo u profesionalnom životu, već ju dobila i udarac samopoštovanja kao žena, tada već ranjivih područja godina, u pogledu seksipila.

Mnoge tadašnje mlade modne novinarke su na neki način zavidjeli Kennedy Fraser, htjele biti kao ona… a ona je upravo postajala prolaznik u svojem životu, ili kako ga je ona sama kasnije nazvala «fotelja – period», uspavala se je…

Uspavanost posjećuje kad – tad sve nas, a najčešće se manifestira u ležanju na fotelji, krevetu, ili ispred hladnjaka.

Kaže da se je tada osjećala vrlo usamljena, zadubljena u samu sebe, ugašena… (ovo je fantastičan opis «near-life»životnog iskustva)… i tada je potražila utočište u privatnim životima drugih žena, uvidom u novine, knjige, memoare, autobiografije…

Njihov uspjeh joj je dao nadu, jer iako je bila depresivna, naravno da je htjela za sebe bolje. Tako je tražila pravac, skupljala tragove. Bila je posebno zahvalna za sve njihove tajne koje su pristale javno podijeliti, sramotne stvari tih žena, njihove patnje i boli: neprikladni brakovi, pobačaji, tablete, alkohol… štogod to bilo, kaže da su je te žene uhvatile čvrsto za ruke i pomogle joj da izađe iz rupe.

Kada je bila otrgnuta i izbačena iz normalnog života, njihove «Tužaljke» bile su njezina reanimacija.

Ono što je nazirala između redaka tih priča drugih žena, njihove pobjedničke priče, njihove opomenjujuće priče, one su je gurnule nazad u sigurnost njezinog duševnog zdravlja.

 

OLEANDAR
<< 08/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
56468

Powered by Blogger.ba