«Stvari nam se otkrivaju kada dođe njihovo vrijeme»
Da li ste nekad pogledali film „National- Velvet“? Film je lansirao tadašnju 12 – godišnju djevojčicu Elizabeth Taylor. Glumila je Velvet Brown, mladu englesku djevojku koja je odlučila da pretvori običnog konja kojeg je osvojila na lutriji, u trkaćeg konja. Vjerovala je da ona i njezin konj dijele posebno sudbinu i da u njima kuca srce pobjednika. I svaki put kad ga je jahala zamišljala je kako pobjeđuje na natjecanju.
Ali Velvet je imala nekoliko prepreka na svojem putu: imala je 14 godina, njezini roditelji su smatrali da je njezin san bezvezan, konj je je bio nestašan i nije bio dresiran. Teško bi se našao i trener za konja u takvom malenom engleskom mjestašcu, pa čak kada bi i to uspjeli, ne bi bilo dovoljno novaca da ga se plati, ili da se iznajmi đokeja.
Ali kao što svi sanjari znaju, to su manje prepreke, kada jedna odlučna mlada dama uzme sudbinu u svoje ruke.
Gospođa Sara kaže da se svaki put sjeti Velvet Brown kada naiđe na prepreke.
Biti ćete oduševljeni da možete otkriti da postoje neke stvari u životu koje su više zadovoljavajuće, od ostvarivanja bilo čega što su „oni“ rekli da se ne može napraviti.
Ispričati ću vam priču koju je gospođa Sara meni ispričala, a vezana je baš za tu knjigu i konje … kao nekakva priča životnog puta i prepreka:
«Od svojeg prvog razreda imam vrlo čvrsta uvjerenja o novcu, slavi, snovima i sudbini. Odakle potječu ti stavovi ili kako sam ih uopće formirala oduvijek su mi bili tajnoviti, prava misterija, osobito zato jer nisu imali nekakvog filozofskog uporišta u mojem domu.
Jedan od izvora sam otkrila nakon što sam krenula u svoje osobno iskapanje (duhovno – arheološko), nakon što sam razmišljala o obožavanim knjigama mojeg djetinjstva. « National Velvet» se isticala među njima. Dobila sam je od moje omiljene tetke koja je voljela konje i željela je podijeliti svoj entuzijazam samnom.Pročitala sam je u jednom dahu, i rekla sam si: „Ako može Velvet Brown, mogu i ja“. Nije bilo bitno što ja nisam imala pojma što moje Autentično ja želi biti, ali jahanje konja izgledao mi je dobar način za početak.
Moji roditelji nisu si mogli priuštiti plaćanje satova jahanja, pogotovo sa troje djece, a niti su željeli da teta Em, plaća naše hobije. Slučajno, lokalne izviđačice imale su natječaj u pravljenlju i prodavanju kolačića, a prva nagrada su bili besplatni satovi jahanja. Skoro cijelu godinu sam se trudila da sakupim najbolje bodove. A kad sam pobijedila teta Em odvela u kupovinu opreme za jahanje, a kasnije na slavljenički ručak. Bile smo tako ponosne na moj uspjeh, to je bio jedan od sretnijih dana u mojem životu.
Dva tjedna kasnije, teta Em je iznenada umrla od moždanog udara, imala je samo trideset i četiri godine. Ujutro, na dan njezinog sprovoda, trebali su započeti moji satovi jahanja. Bila sam tužna, slomljenog srca. Sada, konačno, znam da svi trenuci u životu, sreća, sigurnost, ljubav, mogu nestati u trenu. Odbila sam da idem na sprovod, inzistirala sam na tome da je ona živa, da je to neka velika pogreška.
A satovi jahanja? Nagrada? Morala sam donijeti moju prvu svjesnu odluku, čin koji se je temeljio na mojem osjećaju što je u redu. Odabrala sam lekcije.
U svojem srcu ja sam znala da teta Em to odobrava, ali potajno sam se čudila kakva to zločesta cura ide na satove jahanja u tako tužnoj situaciji.
I ozbiljno sam pristupila prvom satu jahanja.
Ali nedugo nakon što je sat završio i kada sam se udaljavala od štala, suze su krenule i na neki način nikad nisu ni prestale.
Kasnije, kad sam imala 12 godina, pala sam sa konja; malo sam se udarila, ali nisam bila jako povrijeđena. Trebala sam se odmah popeti na konja, ali nisam. Došli su satovi i slijedeći tjedan, ali ja sam se bojala popeti na konja i nikad više nisam jahala. Nikad nisam pričala o tome, i izgubila sam interes.
Mnogo godina kasnije, odvela sam kćerku na njezine prve satove jahanja. Hodajući od auta do štale, izletjele su mi sve moje uspomene: moja prekrasna teta, njezina neuvjetovana ljubav prema meni, naše prijateljstvo, njezina vjera u mene, čvrsta odluka da pobijedim natjecanje, naša proslava. A tada, naravno, i sjećanja na gubitak.
U trenutku, shvatila sam da sam pokopala svoju ljubav prema jahanju ispod slojeva straha, krivnje male djevojčice, i ono što je na početku bila hrabra odluka počela sam gledati kao nešto sramotno.
Konačno sam mogla razmrsiti zapetljanu istinu stare laži koja mi je ukrala toliko radosti.
Trideset pet godina nakon toga sjela sam na konja, vratila sam se na početak, u početnički razred sa sedmogodišnjacima. Nije važno. Ponovo sam bila sedmogodišnjakinja, zahvalna da sam ponovo u sedlu, oduševljena da sam popravila dio mojeg odbačenog Ja. Na putu prema kući, zastala sam u knjižari i kupila obnovljeno izdanje «National Velvet»….»
Čak iako tražite uzorke osobnih, autentičnih zadovoljstva i sklonosti , budite spremni na to da ne znate koje uspomene mogu biti okidač i pozvati osobu - vas kad ste bila djevojčica jednom davno.
Ali zapamtite, niste sami. Vaše Autentično Ja je sa vama, voljeni duhovni prijatelj, spreman da vam pomogne da raspletete zamršene niti vašeg sjećanja, obećanja i napuštanja, odustajanja.
Gospođa Sara kaže:»Nisam imala pojma da će tako aromatična alkemija tople kože, znoja, sijena i konja probuditi tako jaka sjećanja.
Ali zahvaljujući tome mogu nježno zatvoriti to važno životno iskustvo.»
Bol je dio prošlosti. Ali svatko od nas obraća pažnju na svoje dječje rane. Neke su strašnije od drugih, ali bez obzira koliko bolnih sjećanja imate, tamo su također i veliki prekrasni trenuci, koji su vas držali živim, inače ne biste bili ovdje.
Događaji u našem životu događaju se u određenim sekvencama u vremenu… ali da bi naše Sebstvo shvatilo njihovo značenje, oni sami stvaraju svoj red.
Sa strpljenjem i tihim promatranjem, ovi događaji voditi će vašeg autentičnog areheologa „neprekinutom niti otkrivenja“, koji će vas uvjerljivo voditi nazad do vašeg Sebstva.
