OLEANDAR

Znam da ste na Putovanju... kroz život...kroz ovaj dan... Zaustavite se na trenutak... Dobro došli u moju oazu mira.

27.08.2012.

OGLEDALO SRAMA

 

«…Današnji svijet živi u nekakvom ozračju srama. Odnosno, mi živimo u ozračju srama. Sramimo se svega što se tiče našeg «ja», sramimo se sebe, naših rođaka, prihoda, izbora, iskustava… kao što se sramimo svojeg golog tijela.», rekao je jednom George Bernard Shaw.

 

Od kada smo bili maleni primamo signale koji će nas obilježiti do kraja života – impresije drugih ljudi o nama, što je u njihovim očima prihvatljivo ili ugodno, a to uključuje i njihovo nježno gugutanje, komplimente, pa čak i dječje pjesmice koje nam pjevaju dok nas kupaju, oblače, pokazuju nas. Ili ne.

Eh, da lutko… pogledaj se sada. Jesi li slatka, jednostavna, obična… ?

Ja imam dobre i loše dane. Svi ih imamo. Ali u stvarnosti to ponekad nije bitno. Jer ako su ti mama i tata govorili da si obična, ovakva ili onakva, ti odražavaš sliku kakvu su ti darovali.

To je također jedan od načina samoprijezira ili ogledalo srama, a Virginia Wolf kaže da je to bolest koja slama naša srca.

 

Svi smo mi označeni na više načina, koje ćemo početi otkrivati kad krenemo na iskapanje po uspomenama.

Gospođa Sara priča da jedna njezina prijateljca ne može zaboraviti jedan događaj vezan za njezinu majku, kada je imala dvanest godina. Ležala je u krevetu i majka je mislila da djevojčica spava. Podignula je svoj vitki prst prema njezinom neproporcionalnom nosu. I tada je, u mraku sobe, okretala njezinu glavu najprije na lijevu, pa na desnu stranu da bidi kako će izgledati rezultati plastične operacije.

Kada je imala šesnaest godina, majka je pitala kirurga da li joj može operirati nos, tako da sliči na Vivien Leigh. Nije mogao, ali ono što je operacijom na pravio na njezinom licu bilo je jako dobro. A tko zna da li bi ta ista majka danas bila zadovoljna da joj kćerka sliči na Barbru Streisand.

 

Gospođa Sara priča i svoju priču, ona kaže da je nju označio jedan fotograf. Kad je imala deset godina u njezinom mjestu bio je štrajk smetlara u gradu. Tjednima je rasla gomila smeća. Jednog je dana do njihovog kvarta došao neki novinski fotograf i tražio je dijete koje bi fotografirao. Djetetovom fotkom pored smeća  htio je pokazati koliko se je smeća akumuliralo. I ona je bila odabrana za tu fotografiju. A majka ju je uputila:»Samo razmišljaj o tome da ćeš završiti u novinama!». I završila je. Na naslovnici.

Kada je slijedeći dan došla školu, prijatelji iz razreda su je nazvali «Gomila smeća». Osjećala se označenom. I godinama nakon toga skrivala je svoju ljepotu. I nikad kad bi je fotografirali nebi se osjećala ugodno.. pan i dan danas. Uvijek bi bila sva u strahu što će se pokazati na toj slici, i uvijek se ipočetka iznenadi kada dobro ispadne.  Iznenadi se kada čuje da joj kažu:»Oh, koja lijepa gospođa!».

Tako je dugo bila slijepa za svoje osobno zračenje.

 

Ravnamo se po drugima, i zapravo volimo vjerovati da ne volimo svoje tijelo jer se ne sviđa drugima (da, da…o tome nam govore iza leđa još od srednje škole).

Ma, zaboravite druge ljude, mi smo te koje smo opterećene celulitom i borama. A mislimo da svi drugi bolje vide naše nedostatke od nas.

Jednom je bila neka humoristična serija, o nekom bračnom paru, gdje je on mlađi od svoje gospođe dvadesetak godina. No, taj muškarac obožavao je njezinu opuštenu kožu ispod vrata… vrlo ohrabrujuće, dok bi danas većina nas zamotala vreću oko takvog vrata.

Jedan muški prijatelj tvrdi, da kad muškarac jednom prođe one svoje «rasplodne» godine, oslijepi za ženine fizičke mane, pogotovo kada žena voli svoje tijelo, kada ima samopoštovanje i voli voditi ljubav… «Da li postoji nešto bolje?», pita se on.

No, da, da… to smo mi žene koje inzistiramo na tome da dajemo povećalo svojem potencijalnom ljubavniku tako da mu možemo što bolje pokazati gdje nam upravo raste dlaka na bradi…

Zašto ne prekinemo tu hajku i umjesto toga odmah kažimo: «Nađi moje nedostatke brzo, tako da me možeš odbiti, pa da završimo sa time…».

 

Žene su oduvijek pokušavala pobjeći od ogledala (istine) ili ga pak zavarati. Čak u drevnim grobnicama Male Azije pronađeni su kozmetički preparati. To znači, da i naši preci od faraone Hatšesput do Helene iz Troje, žene su se trudile ispraviti stvarnu sliku … pa čak i zakamuflirati sebe prilikom odlaska na drugi svijet.

 

 

25.08.2012.

TIHO KRVARENJE DUŠE

Da li postoji gori način na koji se odnosimo prema sebi od samoprijezira?

A javlja se bez obzira koliko toga u životu postignemo, stvorimo i u čijem se zagrljaju probudimo…

Gospođa Sara kaže da je bježala od te lekcije cijeli život.

Ali njezino podsvijesno, Više ja, znalo je da će doći dan kada će se moći boriti sa tim demonom. I tako se ono počelo pojavljivati, polako je upisivala određene rečenice, misli, fraze… šarala po novinama, po marginama bilježnica, a najviše se je javljalo u ljubavnim pismima. Ponekad bi se čak i budila po noći da bi upisala nešto što je odsanjala, nešto što bi joj se u snu javilo kao glas da se probudi i zapiše.

A jednog jutra joj je jedna druga spisateljica rekla da je došlo vrijeme da njezina priča bude ispričana. I kaže da iako to nije željela, osjećala je da ipak mora ta priča biti ispričana.

Ako bi tada trebala odrediti boju svojeg samoprijezira, kaže, to bi bila ružna crno – ljubičasta modrica. Jer da, upravo je to samoprijezir – ružna modrica na našem licu ili tijelu, upozoravajući znak da se nešto ozbiljno događa na dubljoj razini.

Modrice se pojavljuju kada iznutra krvarimo.

 

To moramo shvatiti, to je bitno ako se želimo pomaknuti od Preživljavanja.

Jedna od najgorih smrti je unutarnje krvarenje. No, postoji i ono drugo unutarnje krvarenje, koje je najčešće bezbolno žrtvama. Nema vidljivih znakova početka krvarenja, ne vidi se kada se prelije mala posuda … dok ne nastane fatalna poplava.

Samoprijezir je tiho krvarenje duše.

Ne vidite ni kako ni kada životna energija istječe iz vas… a onda kada vidite već je prekasno.

Samoprijezir.

Nemojte brkati prijezir (gnušanje, odvratnost) sa mržnjom (neprijateljstvo).

Čak bi bilo i bolje da mrzimo, jer kažu da je „tanka granica između ljubavi i mržnje“.

Negdje sam čula da riječ mržnja zapravo ima korijen u staroj grčkoj riječi koja znači tuga. Kada smo mrzili sebe kao teenejđeri, bili smo tužni jer smo izgubili identitet, bili između djetinjstva i odrasle dobi, a nismo to tada mogli shvatiti.

Prijezir je tuga koja se je zagnojila, inficirala.

Kada nekog ili nešto preziremo to je osjećaj odvratnosti sličan koji imamo prema istruljenoj truleži.

To je samoprijezir. Samo što to mi nikad to ne zovemo tako. Lakše je reći: „Oh, malo sam teška sebi“.

Kako uopće preziremo sebe? Na načine koji nemaju veze sa našim izgledom, dobi i težinom. Neke od najljepših svjetskih ljepotica ne mogu živjeti sa nekih jadom unutar sebe.

Samoprijezir je tlačitelj.

Ukratko, prezirati se mogu naše slabosti, nedostaci, mane u svijetu gdje samo perfekcija ostaje; prezirati se mogu naše neobičnosti, ekscentričnosti, neobične navike; prezirati se mogu naše nemogućnosti da se izbjegnu neprimjerene usporedbe, prezirati se može naš pad u iluziju da će nas dobar čovjek spasiti jer je to lakše vjerovati nego da mi to možemo same.

Preziremo sebe zbog stalnog žongliranja između svojih i tuđih potreba, zbog ignoriranja suptilne okrutnosti voljenih u ime mira, vodimo računa o očekivanjima ljudi do kojih nam uopće nije stalo, preziremo se zbog umanjivanja vrijednosti vlastitih želja.

I na kraju, preziremo se jer nismo dovoljno napravili sa našim autentičnim darovima. Istina je, da nismo ni pokušali. Ne zato jer smo se bojali neuspjeha, nego jer smo se bojali uspjeha. Preziremo se jer se previše ispričavamo i premalo pitamo, zato jer smo naučili zamaskirati stid koji dolazi od toga da se bude uspješan u nekim stvarima koje netko drugi ne poštuje, zato što ne branimo ono što je ispravno, ono što je istina.

Preziremo sebe jer svakodnevno živimo i lažemo sebe na malene načine koji nam umanjuju vrijednost i čast.

 

A mogli bi se ponekad i zapitati kako smo se osjećali kada smo nekome rekli „žao mi je“, a uopće nismo tako mislili…

 

11.08.2012.

PODRUČJE NEIZRECIVOG

 

Na našem putu ka autentičnosti biti će nam teško suosjećati sa uspješnim ženama, ženama koje izgledaju kao da im je lako držati sve što im je bitno u životu na okupu.

Nama, koji živimo na «preživljavajućoj razini» , nemoguće je ne osjetiti ljubomoru prema nečijoj dobroj sreći…pogotovo ako je poznajemo.

Oh, da, mi ćemo se nasmijati i reći:»Oh, kako je to prekrasno!», istovremeno se trujući razmišljanjem o tome kada će već jednom sreća pokucati na naša vrata.

I nije da to radimo svjesno.

I nije da mi ne želimo našoj prijateljici da ima to što doista želi.

A to se događa kada skupljamo mrvice zadovoljstva … dok one izgledaju tako osviježene životom… I tada gubimo – ponos.

Utihnemo jer se nalazimo u području straha.

A sve smo tamo bila prije ili poslije.

 

Jedna gospođa, nekad vrlo uspješna u svijetu modnih časopisa, ispričala je svoje životno iskustvo kada joj je životni period bio vrlo loš.

Kaže da joj je u to vrijeme život bio toliko jadan, a jedna od nekoliko stvari koje je mogla raditi je bilo čitanje o životu uspješnih žena.

Nekad je vrlo uspješno svojim člancima pokrivala svijet mode, njezine prekrasne slike i kolumne  bile su svakodnevnica. A onda …kada je krenulo nizbrdo, bila je nesretan i bilo ju je sram zbog toga.

Njezin jad započeo je kada je prestižni časopis za koji je radila došao u ruke novog vlasnika. Glavni urednik je otišao,  a sa njime i nekoliko novinara. Morala je započeti ispočetka… nova hrabrost, novi načini izražavanja…

Kao i uvijek, Preživljavanje je stisnulo vijke na njezinoj duši, ne samo u profesionalnom životu, već ju dobila i udarac samopoštovanja kao žena, tada već ranjivih područja godina, u pogledu seksipila.

Mnoge tadašnje mlade modne novinarke su na neki način zavidjeli Kennedy Fraser, htjele biti kao ona… a ona je upravo postajala prolaznik u svojem životu, ili kako ga je ona sama kasnije nazvala «fotelja – period», uspavala se je…

Uspavanost posjećuje kad – tad sve nas, a najčešće se manifestira u ležanju na fotelji, krevetu, ili ispred hladnjaka.

Kaže da se je tada osjećala vrlo usamljena, zadubljena u samu sebe, ugašena… (ovo je fantastičan opis «near-life»životnog iskustva)… i tada je potražila utočište u privatnim životima drugih žena, uvidom u novine, knjige, memoare, autobiografije…

Njihov uspjeh joj je dao nadu, jer iako je bila depresivna, naravno da je htjela za sebe bolje. Tako je tražila pravac, skupljala tragove. Bila je posebno zahvalna za sve njihove tajne koje su pristale javno podijeliti, sramotne stvari tih žena, njihove patnje i boli: neprikladni brakovi, pobačaji, tablete, alkohol… štogod to bilo, kaže da su je te žene uhvatile čvrsto za ruke i pomogle joj da izađe iz rupe.

Kada je bila otrgnuta i izbačena iz normalnog života, njihove «Tužaljke» bile su njezina reanimacija.

Ono što je nazirala između redaka tih priča drugih žena, njihove pobjedničke priče, njihove opomenjujuće priče, one su je gurnule nazad u sigurnost njezinog duševnog zdravlja.

 

01.03.2012.

ODRŽATI DUŠU I TIJELO ZAJEDNO

 

«Nesreća posipa pepelom glavu čovjeka, ali kao rosa pada na srce žene, i stvara snage, kojih nije ni bila svjesna da posjeduje…», tako je još davne 1854 g. napisala jedna Ana, u svojoj «Autobiografiji jednog glumca».

Ana nikad nije željela biti glumica. Tada je to bilo skandalozno zanimanje za jednu ženu. A ona je bila «dobra» žena, uglednog odvjetnika. Ali, njezin se je suprug razbolio, a niz loših ulaganja doveli su ih do dugova i kgubitka kuće. Nisu više imali ni sredstva ni načina da održe dušu i tijelo zajedno.

Sa bolesnim suprugom, ana je morala odlučiti što želi raditi. Razmišljala je kako bi mogla iskoristiti svoje talente. I odlučila se je za svijetla pozornice, da bude glumica.

 

Kada razmišljamo o Preživljavanju prve veze koje se dosjetimo jeste novac. Vjerujte mi, možete imati milijun dolara u banci, ali ako je vaša prva misao ujutro kad se probudite da morate stvoriti još novaca, ili nešto drugo što želite – tada, drage moje, vi postojite na Preživljavajućoj razini.

Svi mi očajno želimo vjerovati da je novac taj koji stvara različitosti, ali kada je vaše srce slomljeno, nije uopće bitno da li plačete na svilenom ili pamučnom jastuku.

 

Kao što u kazalištu, zamjenik glavnog glumca čeka svoju veliku šansu, da se popne na pozornicu svojega života, tako i Preživljavanje prerušava samog sebe u različite i iznenađujuće uloge.

Tamo negdje postoji perfektno «odijelo» za nas.

A naše osobne scene pišu se ponovo i ponovo, ponavljaju se i mogu biti izvedene upravo u onoj točci ranjivosti, tamo gdje je naša duša emocionalno, psihički i duhovno najranjivija.

Moramo naučiti biti izdržljive. Moramo postati jake. Koža na kojoj je bio ožiljak mora se izgladiti.

 

Kada živite na Preživljavajućoj razini, ne osjećajte se kao da griješite. To je jednostavno Put koji ste izabrale da naučite mnogo važniju lekciju – da naučite tko doista jeste.

29.02.2012.

«NEAR – LIFE EXPERANCE» («TIK DO ŽIVOTA» ISKUSTVO)

Svakodnevno imamo iskustva umiranja: umiranje snova, iluzija. Umiranje nade, entuzijazma. Umiranje hrabrosti. Umiranje povjerenja. To se događa puno češće nego što bilo tko od nas očekuje.
I tada nam se čini da je život gotov. I u pravu smo. Život koji smo poznavali i jeste gotov.
Gospođa Sara kaže da je dva puta doživjela takav kraj: jednom, dok je bila bolesna, a drugi put nakon raspada 20 –ogodišnjeg braka.
No, nekoliko mjeseci kasnije, primjetila je, da se je u svakoj pori svojeg života – promijenila. Bila je netko drugi. Umrla je u sebi, a na njezino mjesto se je pojavila jača, mudrija, strastvenija žena. Kaže, da iako se je ta žena odazivala na njezino ime, bila sasvim drugačija.
Ironično, no ove «smrti» su se dogodile upravo onda kada joj se činilo da joj je u životu sve u redu, i na poslu i u kući. Sredinom 80-ih bila je poznata novinarka i radio – voditeljica.
Jedno poslijepodne, u jednoj zalogajnici, dok se je zabavljala sa svojom dvogodišnjom kćerkom, odjednom, pao panel sa stropa na glavu. U zalogajnici nitko nije bio ozlijeđen osim nje.
U prvih nekoliko mjeseci sva su joj osjetila bila poremećena. Vid joj je bio zamagljen, na zvukove je čudno reagirala, izazivali su joj glavobolju. Nije mogla gledati tv, čak ni telefonski razogovarati. Ponovo je učila razumljivo čitati i artikulirano izgovarati pojedine riječi. To je bilo za nju strašno, jer, ne moći čitati, pisati, govoriti… o tome joj je ovisio život, s obzirom da je bila pisac i radio voditelj.
Bila je izolirana, sama sa sobom, zatočena u svojem tijelu. Nije bila živa, ali nije bila ni mrtva.
Erica jung kaže da Preživljavanje znači rađati se ponovo i opet.
Dok je gospođa Sara bila u «čistilištu», legla bi na krevet, u zamračenu sobu i sama sebi pričala izmišljene priče. Neki kažu da su «Priče lijek» , a u njezinom slučaju one su doista bile homeopatski lijek. Iako je godinama radila kao novinarka, sebe nikad nije zamišljala kao pisaca pričica. Ali priče iz njezinog života, priče koje je slušala kao dijete, avanture koje je doživjela kao djevojka polako su izbijale na površinu. U svakoj toj priči ona je bila glavni lik, započinjala ih je ta prekrasna žena, jedna romantična heroina koja sve pobjeđuje svojom hrabrošću, blaženstvom. Bila je prekrasna žena sjajnih očiju, slatkog smijeha, božanske vibracije. I u svakoj situaciji, čak i onoj najgoroj, zračila je naljepšom karakteristikom romantičnih heroina – smirenom i spokojnom dušom. Gospođa Sara se ne sjeća da li je imala nevidljivog prijatelja kada je bila dijete, ali sada ga je imala i – obožavala je to.
Tada nije znala da je to njezino Autentično Ja- duša koja je postala vidljiva.
 
16.10.2011.

ZAHTJEVATI DOGAĐAJE SVOJEG ŽIVOTA

Gospođa Sara mi je jednom spomenula neku svoju prijateljicu Floridu, za koju kaže da je tražila i stvarala događaje u svojem životu i to po nekoliko puta ispočetka. Sa 16 godina prvi put se je popela na binu i zapjevala, u dvadesetoj je započela karijeru pisca kratkih priča. Nakon udaje preselila se je u drugo mjesto, bavila djecom i pisala za kazališne predstave. U pedesetoj je postala psiholog. A u 84 godini je napisala knjigu svakodnevne meditacije za starije ljude.

Florida kaže da trebamo pozvati događaje u svoj život, da na taj način stvaramo sami sebe. Stvarajući sebe, i čineći to što smo željeli (iako to može potrajati neko vrijeme), Florida kaže da na taj način postajemo „žestoki prema stvarnosti“.

 

Nisam to baš najbolje razumjela, ali gospođa Sara kaže da to znači da ti život može neke stvari oduzeti (posao, mladost, zdravlje, prijatelja…), ali to je sve. Nitko nam ne može uzeti duh, niti naše Autentično ja.

 

Možemo guliti, čistiti slojeve, kao dobri arheolozi, i jedinstvena prilika, snažna će nam se pojaviti, objaviti. Mogu pronaći i ponovo dozvati sve one kvalitete. Žestoko.

 

Pokušajmo zadržati taj njezin žestoki duh, dok stvaramo onih naših devet kuverti koje već pripremate… napunite ih mislima, bilješkama, fotkama, crtežima…

 

16.10.2011.

PREDSTAVITI SVOJ ŽIVOT

I evo nas… u potrazi za našim novim životom.

Da li ste odlučili odakle ćete započeti „arheološko iskopavanje“? Da li su suveniri vaše mladosti, uspomene djetinjstva u vašoj spavaćoj sobi, u kući vaših roditelja, u garaži…? Nije bitno… ako i nemate pravo takvo mjesto, možete ga stvoriti u svojoj mašti.

Bitno je da pored sebe imate blok u koji ćete zapisivati vaše misli, sjećanja, odgovore za stvari koje ste otkrili.

Svi imamo prekrasne trenutke inspiracije, otkrića, rješenje nekih problema, buduće projekte…milosti. Takvi prekrasni trenuci dolaze sa euforijom, pozitivnom energijom.

Inspiracija dolazi onda kada ona hoće, pa čak i u najneobičnijim trenucima. I tada je moramo usidriti. A to ćemo najlakše napraviti tako što pored sebe imamo bilježnicu.

 

Stvarajući vlastiti Ilustrirani dnevnik otkrića, učimo kroz tri nivoa. Kako kaže čuveni arheolog: opažanje, opis i objašnjenje.

Opažanje se događa tijekom iskapanja. I to je središte cijelog arheološkog iskapanja. Moramo imati otvorene oči da vidimo cijeli prostor, kao i sitnice, neočekivano. Opisivanje nastupa kada analiziramo materijal koji smo iskopali. Objašnjenje se temelji na analizama skupljenog materijala.

 

Na čistom papiru nacrtajte svoju „mapu mjesta“. Podijelite vaše životne periode (bolje se usmjerite na budućnost, nego na prošlost i sadašnjost). Razdoblja mogu biti godine vašeg djetinjstva, tinejđerstva itd. godine 1-5, 6-10, 11-14, 15-20, 21, 22-29, 30, 35, 40….

„Na području opažanja prilika, prednost imaju pripremljeni umovi“ – kaže jedan pametan čovjek.

Eto, zato pristupimo našoj „mapi mjesta“ i usmjerimo našu pažnju!

21.09.2011.

BITI SPREMAN ŽIVJETI POSLJEDNJI PUT

 

«Koji sam zanimljiv život imala. I kako bih željela da sam ga ostvarila puno prije»

COLETTE

 

Zar ne bi bilo prekrasno izgovoriti, baš kao Anna Akhmatova: «Upozoravam vas, živim ovaj život posljednji put.»?

«Samo naprijed! Izgovorite to!» -  Gospođa Sara nas bodri.

Ona kaže da je to bila jedna od njezinih najuzbudljivijih odluka.

Zašto? Zato jer nakon takve odluke nemate više vremena za žaljenja.

 

Ako trebate otići sa ovoga svijeta, za čime biste žalili? Da niste nekome rekli Volim te, žao mi je, Opraštam ti? Ako je tako, neka vam to bude prvi slijedeći telefonski razgovor J. A ako postoji i najmanja akcija koju treba napraviti da bi naša budućnost bila kvalitetnija, onda to odmah stavimo na Listu prioriteta.

 

Ako sam blagoslovljena sutrašnjicom, da li postoji neka odluka koju trebam ostvariti, koju mogu ostvariti, ili želim da bih stvorila kvalitetniju budućnost.

Da li postoji nekakvo odlaganje koje je teško ili mi donosi bol? Ako ga ignoriram, da li će jednog dana to biti žaljenje koje ću ponijeti sa sobom?

Ako je tako, onda moram napraviti mjesta i razmisliti o tome.

Da li postoji nešto važnije od života bez žaljenja.

Ne postoji. Vi to znate. A znam i ja.

 

Ono što još ne znate da ne morate imati loš brak da biste željele bolji i dobar. Ne morate imati loš posao da biste shvatili koji je vaš poziv. Ne morate se osjećati jadno da biste se osjećali da zaslužujete biti u potpunosti sretni.

 

Ono što trebate znati da potraga za Nečim Više je priprema da imate ništa manje nego što zaslužujete.

Poželjeti Nešto Više je prvi korak u započinjanju ispočetka, u istraživanju što je to Nešto Više za vas.

15.09.2011.

SMRTONOSNA RANA

 

Žaljenja su tako osoba… baš kao i otisak prsta…

 

Dakle, šta je gore, žaliti za onim što si napravila – ili žaliti za onim što nisi napravila?

Što dolazi prvo: čežnja ili očaj?

Ako želimo Nešto Više, znači da želimo život bez žaljenja. Ili još bolje rečeno, život u kojem neće više biti žaljenja.

Istina je da smo došli na ovaj svijet da ga živimo bez žaljenja.

 

Žaljenje je jedina rana od koje se duša nikad ne oporavi.

 

U sitnim satima mraka, možemo čuti vrlo tihe riječi Duha koji šapće našoj duši kada silazi u zemaljsko carstvo: slijedeći put vrati se bez žaljenja.

U sitnim satima mraka, prije nego što nam Duša siđe u Zemaljsko carstvo, možemo čuti nježne riječi Duha koji šapće našoj duši:

U ime svega onoga što je sveto, moja ljubavi – Živi!!

14.09.2011.

BOŽANSKO NEZADOVOLJSTVO

 

Upravo zato što ne možemo izraziti nezadovoljstvo, čak i usred obilja,  potajno osjećamo, neugodnost, zbunjenost, lagani sram…pa čak i krivnju.

A ne bismo smjele.

Ono što bi trebale osjećati je ogroman osjećaj olakšanja.

Jer Božansko nezadovoljstvo radi na tome da se ponovo pokrenemo. Pokazuje nam kako Univerzum zaokuplja i skreće našu pažnju: željom, intuicijom, slučajnošću, sinkronicitetom, snovima…ali mi smo to ignorirali godinama.

To nezadovoljstvo je kao zrnce pijeska koje se kotrlja u školjci prije nego nastane biser.

Nezadovoljstvo i nered su znakovi energije i nade, a ne očaja.

Božansko nezadovoljstvo može se manifestirati na različite načine. Možete se ujutro umivati i da ne prepoznajete ženu koja vas gleda iz ogledala. Osjećate se nekako bliskom, i da vam na nekoga sliči, ali to je daleko od one osobe kojus te očekivali da ćete vidjeti. Psiholozi kažu da se to događa u stresnim vremenima.

Postoje i situacije kada nastaje poremećaj prehrane ili kada se počinje piti. Sve da bi se zamaskirao očaj.

Kada nastupa Božanko nezadovoljstvo, obično smo vrlo krhke i ranjive. Zaplačemo u vrlo neprikladnim situacijama, na nekom sastanku, ili na neko obično prijateljsko pitanje: «kako si?»

Sa Božanskim nezadovoljstvom sve je izvan kondicije. Jedete ili previše ili premalo. Imate nesanicu, ili spavate danima. Razbije se čaša, a vi poludite. «Ali to je samo proliveno mlijeko!», kaže vaš muž. «Upravo tako!», vrisnete i nastavite vikati na njega, djecu, životinje… a najviše na sebe.

Potencijalna ste osoba za prometnu nesreću. Sjednete u auto i završite na drugom kraju grada, uopće neznajući kako. Stalno ste zajedljiva. Ne sviđa vam se niti jedan komad vaše odjeće. Hrana koju kuhate vam je dosadna. Kao i firma za koju radite. Ne možete se sjetiti kada ste zadnji put bila sretna. Oh, da li ste ikada bila sretna. I da…upravo vam stiže napad migrene.

Ljudi oko vas misle da je to nekakav PMS. Ali nije. Niti je to menopauza, niti vaš menstrualni ciklus.

 

Samo se prisjetite da je Božansko nezadovoljstvo vaša pred veličanstvena faza.


Stariji postovi

OLEANDAR
<< 08/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
32467

Powered by Blogger.ba