Otvori blog   

OLEANDAR

Znam da ste na Putovanju... kroz život...kroz ovaj dan... Zaustavite se na trenutak... Dobro došli u moju oazu mira.

16.10.2011.

ZAHTJEVATI DOGAĐAJE SVOJEG ŽIVOTA

Gospođa Sara mi je jednom spomenula neku svoju prijateljicu Floridu, za koju kaže da je tražila i stvarala događaje u svojem životu i to po nekoliko puta ispočetka. Sa 16 godina prvi put se je popela na binu i zapjevala, u dvadesetoj je započela karijeru pisca kratkih priča. Nakon udaje preselila se je u drugo mjesto, bavila djecom i pisala za kazališne predstave. U pedesetoj je postala psiholog. A u 84 godini je napisala knjigu svakodnevne meditacije za starije ljude.

Florida kaže da trebamo pozvati događaje u svoj život, da na taj način stvaramo sami sebe. Stvarajući sebe, i čineći to što smo željeli (iako to može potrajati neko vrijeme), Florida kaže da na taj način postajemo „žestoki prema stvarnosti“.

 

Nisam to baš najbolje razumjela, ali gospođa Sara kaže da to znači da ti život može neke stvari oduzeti (posao, mladost, zdravlje, prijatelja…), ali to je sve. Nitko nam ne može uzeti duh, niti naše Autentično ja.

 

Možemo guliti, čistiti slojeve, kao dobri arheolozi, i jedinstvena prilika, snažna će nam se pojaviti, objaviti. Mogu pronaći i ponovo dozvati sve one kvalitete. Žestoko.

 

Pokušajmo zadržati taj njezin žestoki duh, dok stvaramo onih naših devet kuverti koje već pripremate… napunite ih mislima, bilješkama, fotkama, crtežima…

 


16.10.2011.

PREDSTAVITI SVOJ ŽIVOT

I evo nas… u potrazi za našim novim životom.

Da li ste odlučili odakle ćete započeti „arheološko iskopavanje“? Da li su suveniri vaše mladosti, uspomene djetinjstva u vašoj spavaćoj sobi, u kući vaših roditelja, u garaži…? Nije bitno… ako i nemate pravo takvo mjesto, možete ga stvoriti u svojoj mašti.

Bitno je da pored sebe imate blok u koji ćete zapisivati vaše misli, sjećanja, odgovore za stvari koje ste otkrili.

Svi imamo prekrasne trenutke inspiracije, otkrića, rješenje nekih problema, buduće projekte…milosti. Takvi prekrasni trenuci dolaze sa euforijom, pozitivnom energijom.

Inspiracija dolazi onda kada ona hoće, pa čak i u najneobičnijim trenucima. I tada je moramo usidriti. A to ćemo najlakše napraviti tako što pored sebe imamo bilježnicu.

 

Stvarajući vlastiti Ilustrirani dnevnik otkrića, učimo kroz tri nivoa. Kako kaže čuveni arheolog: opažanje, opis i objašnjenje.

Opažanje se događa tijekom iskapanja. I to je središte cijelog arheološkog iskapanja. Moramo imati otvorene oči da vidimo cijeli prostor, kao i sitnice, neočekivano. Opisivanje nastupa kada analiziramo materijal koji smo iskopali. Objašnjenje se temelji na analizama skupljenog materijala.

 

Na čistom papiru nacrtajte svoju „mapu mjesta“. Podijelite vaše životne periode (bolje se usmjerite na budućnost, nego na prošlost i sadašnjost). Razdoblja mogu biti godine vašeg djetinjstva, tinejđerstva itd. godine 1-5, 6-10, 11-14, 15-20, 21, 22-29, 30, 35, 40….

„Na području opažanja prilika, prednost imaju pripremljeni umovi“ – kaže jedan pametan čovjek.

Eto, zato pristupimo našoj „mapi mjesta“ i usmjerimo našu pažnju!

21.09.2011.

BITI SPREMAN ŽIVJETI POSLJEDNJI PUT

 

«Koji sam zanimljiv život imala. I kako bih željela da sam ga ostvarila puno prije»

COLETTE

 

Zar ne bi bilo prekrasno izgovoriti, baš kao Anna Akhmatova: «Upozoravam vas, živim ovaj život posljednji put.»?

«Samo naprijed! Izgovorite to!» -  Gospođa Sara nas bodri.

Ona kaže da je to bila jedna od njezinih najuzbudljivijih odluka.

Zašto? Zato jer nakon takve odluke nemate više vremena za žaljenja.

 

Ako trebate otići sa ovoga svijeta, za čime biste žalili? Da niste nekome rekli Volim te, žao mi je, Opraštam ti? Ako je tako, neka vam to bude prvi slijedeći telefonski razgovor J. A ako postoji i najmanja akcija koju treba napraviti da bi naša budućnost bila kvalitetnija, onda to odmah stavimo na Listu prioriteta.

 

Ako sam blagoslovljena sutrašnjicom, da li postoji neka odluka koju trebam ostvariti, koju mogu ostvariti, ili želim da bih stvorila kvalitetniju budućnost.

Da li postoji nekakvo odlaganje koje je teško ili mi donosi bol? Ako ga ignoriram, da li će jednog dana to biti žaljenje koje ću ponijeti sa sobom?

Ako je tako, onda moram napraviti mjesta i razmisliti o tome.

Da li postoji nešto važnije od života bez žaljenja.

Ne postoji. Vi to znate. A znam i ja.

 

Ono što još ne znate da ne morate imati loš brak da biste željele bolji i dobar. Ne morate imati loš posao da biste shvatili koji je vaš poziv. Ne morate se osjećati jadno da biste se osjećali da zaslužujete biti u potpunosti sretni.

 

Ono što trebate znati da potraga za Nečim Više je priprema da imate ništa manje nego što zaslužujete.

Poželjeti Nešto Više je prvi korak u započinjanju ispočetka, u istraživanju što je to Nešto Više za vas.

15.09.2011.

SMRTONOSNA RANA

 

Žaljenja su tako osoba… baš kao i otisak prsta…

 

Dakle, šta je gore, žaliti za onim što si napravila – ili žaliti za onim što nisi napravila?

Što dolazi prvo: čežnja ili očaj?

Ako želimo Nešto Više, znači da želimo život bez žaljenja. Ili još bolje rečeno, život u kojem neće više biti žaljenja.

Istina je da smo došli na ovaj svijet da ga živimo bez žaljenja.

 

Žaljenje je jedina rana od koje se duša nikad ne oporavi.

 

U sitnim satima mraka, možemo čuti vrlo tihe riječi Duha koji šapće našoj duši kada silazi u zemaljsko carstvo: slijedeći put vrati se bez žaljenja.

U sitnim satima mraka, prije nego što nam Duša siđe u Zemaljsko carstvo, možemo čuti nježne riječi Duha koji šapće našoj duši:

U ime svega onoga što je sveto, moja ljubavi – Živi!!

14.09.2011.

BOŽANSKO NEZADOVOLJSTVO

 

Upravo zato što ne možemo izraziti nezadovoljstvo, čak i usred obilja,  potajno osjećamo, neugodnost, zbunjenost, lagani sram…pa čak i krivnju.

A ne bismo smjele.

Ono što bi trebale osjećati je ogroman osjećaj olakšanja.

Jer Božansko nezadovoljstvo radi na tome da se ponovo pokrenemo. Pokazuje nam kako Univerzum zaokuplja i skreće našu pažnju: željom, intuicijom, slučajnošću, sinkronicitetom, snovima…ali mi smo to ignorirali godinama.

To nezadovoljstvo je kao zrnce pijeska koje se kotrlja u školjci prije nego nastane biser.

Nezadovoljstvo i nered su znakovi energije i nade, a ne očaja.

Božansko nezadovoljstvo može se manifestirati na različite načine. Možete se ujutro umivati i da ne prepoznajete ženu koja vas gleda iz ogledala. Osjećate se nekako bliskom, i da vam na nekoga sliči, ali to je daleko od one osobe kojus te očekivali da ćete vidjeti. Psiholozi kažu da se to događa u stresnim vremenima.

Postoje i situacije kada nastaje poremećaj prehrane ili kada se počinje piti. Sve da bi se zamaskirao očaj.

Kada nastupa Božanko nezadovoljstvo, obično smo vrlo krhke i ranjive. Zaplačemo u vrlo neprikladnim situacijama, na nekom sastanku, ili na neko obično prijateljsko pitanje: «kako si?»

Sa Božanskim nezadovoljstvom sve je izvan kondicije. Jedete ili previše ili premalo. Imate nesanicu, ili spavate danima. Razbije se čaša, a vi poludite. «Ali to je samo proliveno mlijeko!», kaže vaš muž. «Upravo tako!», vrisnete i nastavite vikati na njega, djecu, životinje… a najviše na sebe.

Potencijalna ste osoba za prometnu nesreću. Sjednete u auto i završite na drugom kraju grada, uopće neznajući kako. Stalno ste zajedljiva. Ne sviđa vam se niti jedan komad vaše odjeće. Hrana koju kuhate vam je dosadna. Kao i firma za koju radite. Ne možete se sjetiti kada ste zadnji put bila sretna. Oh, da li ste ikada bila sretna. I da…upravo vam stiže napad migrene.

Ljudi oko vas misle da je to nekakav PMS. Ali nije. Niti je to menopauza, niti vaš menstrualni ciklus.

 

Samo se prisjetite da je Božansko nezadovoljstvo vaša pred veličanstvena faza.

12.09.2011.

IMATI SVE

 

U knjizi «Sitne radosti»naučili smo da je «Sve što imaš, upravo sve što ti treba».

Zatim smo naučili upotrebljavati prekrasnu snagu zahvalnosti. A zahvaljujući tome život nam se je promijenio na bolje.

No, gospođa Sara nas potiče da i dalje želimo Nešto Više – i nakon što smo naučili biti zahvalni, pozitivni i što rastemo u svojoj autentičnosti.

Zatim u «Sitnim radostima» smo naučili i da je potrebno da razlikujemo svoje želje od svojih potreba. Potrebno nam je npr.da jedemo. Ako ne jedemo umrijet ćemo od gladi. Želje su nešto sasvim drugačije. Imati ostvarene želje doprinosi tome da uživamo više u našem životu, ali također znamo da možemo živjeti i bez njih i biti zadovoljni dok se one ne ostvare.

Nešto Više ne govori o novoj kući, većem autu i slično… Nešto Više je duhovna glad. Vi ne želite Nešto Više.

Vi trebate Nešto Više.

Stalno osjećate da nešto bitno nedostaje. I to stalno tražite, iako ni ne znate kako to zaista izgleda… nadajući se da ćete to prepoznati kada se pojavi.

I možete reći: ali ja imam dobar posao, djecu, prijatelje, roditelje, partnera, hobije u kojima uživam, zahvalna sam na mnogo stvari, nemam se na što požaliti… A opet… zašto stalno imam osjećaj da mi nešto nedostaje?

Ne trebate se bojati, niste jedine.

Jedna poznata pjevačica kaže da što god ostvarili, postigli u životu, uvijek ćete se pitati da li tamo postoji još nešto što ste mogli napraviti… da li je tamo nešto što ovdje nedostaje…da li nešto propuštam…?

Postoji i jedna priča, jedne spisateljice koja je postigla uspjeh sa svojim romanom, i od zarađenog novca kupila jedno staro gledalište koje su obnovili. Uživala je u tome, kao i u istvoremenom stvaranju novog romana. Ali i ona je rekla da kako ako ona, koja se smatra najsretnijom ženom na svijetu zna osjećati takvu prazninu, šta osjećaju druge žene?

Nakon toga upala je u ljubavnu aferu, ali ni to nije uspjelo pokriti tu neku prazninu koju je osjećala.

 

Znači, tu smo: ja, gospođa Sara, poznata pjevačica, spisateljica, jedna cijela grupa prekrasnih žena.

Ali pred kraj dana, kad smo same sa sobom, svaka od nas osjetila je jednu malenu praznu rupicu na srcu.

Gospođa Sara kaže da mnogo žena osjeća nekakvu tugu kojoj ne zna ime.  I zatim zaključuju da nešto nedostaje u njihovom životu. A zatim «Tamo vani» traže odgovore.

Ono što je pogrešno je da su odvojene same od sebe. Od autentične sebe.

 

30.08.2011.

NATRAG NA POČETAK

 

Mnogo puta ćemo baciti pogled unazad na našem putovanju.

Dok prošlost traži samo da je se sjećamo, sjećanje se  može mijenjati u našu korist. Prošlost je nestalna. Moramo joj se udvarati ako želimo da podlegne našim čarima.

Ponekad nas iznenadi svojom velikodušnošću, i vidimo neke događaje začuđujućom jasnoćom.

No, većinu vremena naša sjećanja su fragmenti, kao krhotine keramike pronađene tijekom arheološkog iskapanja. Kada se to dogodi potrebno je pustiti da strpljenje napravi svoj savršen posao da na kraju zajedno opet stvorimo djevojku koju smo jednom davno ostavili iza sebe.

Prošlost je tako suptilna stvar.

Ali na kraju, sve je napravljeno od prošlosti, čak i budućnost.

29.08.2011.

NEPREKINUTE NITI OTKRIVENJA

 

«Stvari nam se otkrivaju kada dođe njihovo vrijeme»

 

Da li ste nekad pogledali film „National- Velvet“? Film je lansirao tadašnju 12 – godišnju djevojčicu Elizabeth Taylor. Glumila je Velvet Brown, mladu englesku djevojku koja je odlučila da pretvori običnog konja kojeg je osvojila na lutriji, u trkaćeg konja. Vjerovala je da ona i njezin konj dijele posebno sudbinu i da u njima kuca srce pobjednika. I svaki put kad ga je jahala zamišljala je kako pobjeđuje na natjecanju.

Ali Velvet je imala nekoliko prepreka na svojem putu: imala je 14 godina, njezini roditelji su smatrali da je njezin san bezvezan, konj je je bio nestašan i nije bio dresiran. Teško bi se našao i trener za konja u takvom malenom engleskom mjestašcu, pa čak kada bi i to uspjeli, ne bi bilo dovoljno novaca da ga se plati, ili da se iznajmi đokeja.

Ali kao što svi sanjari znaju, to su manje prepreke, kada jedna odlučna mlada dama uzme sudbinu u svoje ruke.

 

Gospođa Sara kaže da se svaki put sjeti Velvet Brown kada naiđe na prepreke.

Biti ćete oduševljeni da možete otkriti da postoje neke stvari u životu koje su više zadovoljavajuće, od ostvarivanja bilo čega što su „oni“ rekli da se ne može napraviti.

Ispričati ću vam priču koju je gospođa Sara meni ispričala, a vezana je baš za tu knjigu i konje … kao nekakva priča životnog puta i prepreka:

 

«Od svojeg prvog razreda imam vrlo čvrsta uvjerenja o novcu, slavi, snovima i sudbini. Odakle potječu ti stavovi ili kako sam ih uopće formirala oduvijek su mi bili tajnoviti, prava misterija, osobito zato jer nisu imali nekakvog filozofskog uporišta u mojem domu.

Jedan od izvora sam otkrila nakon što sam krenula u svoje osobno iskapanje (duhovno – arheološko), nakon što sam razmišljala o obožavanim knjigama mojeg djetinjstva. « National Velvet» se isticala među njima. Dobila sam je od moje omiljene tetke koja je voljela konje i željela je podijeliti svoj entuzijazam samnom.Pročitala sam  je u jednom dahu, i rekla sam si: „Ako može Velvet Brown, mogu i ja“. Nije bilo bitno što ja nisam imala pojma što moje Autentično ja želi biti, ali jahanje konja izgledao mi je dobar način za početak.

 

Moji roditelji nisu si mogli priuštiti plaćanje satova jahanja, pogotovo sa troje djece, a niti su željeli da teta Em, plaća naše hobije. Slučajno, lokalne izviđačice  imale su natječaj u pravljenlju i prodavanju kolačića, a prva nagrada su bili besplatni satovi jahanja. Skoro cijelu godinu sam se trudila da sakupim najbolje bodove. A kad sam pobijedila teta Em odvela u kupovinu opreme za jahanje, a kasnije na slavljenički ručak. Bile smo tako ponosne na moj uspjeh, to je bio jedan od sretnijih dana u mojem životu.

Dva tjedna kasnije, teta Em je iznenada umrla od moždanog udara, imala je samo trideset i četiri godine. Ujutro, na dan njezinog sprovoda, trebali su započeti moji satovi jahanja. Bila sam tužna, slomljenog srca. Sada, konačno, znam da svi trenuci u životu, sreća, sigurnost, ljubav, mogu nestati u trenu.  Odbila sam da idem na sprovod, inzistirala sam na tome da je ona živa, da je to neka velika pogreška.

A satovi jahanja? Nagrada? Morala sam donijeti moju prvu svjesnu odluku, čin koji se je temeljio na mojem osjećaju što je u redu. Odabrala sam lekcije.

U svojem srcu ja sam znala da teta Em to odobrava, ali potajno sam se čudila kakva to zločesta cura ide na satove jahanja u tako tužnoj situaciji.

I ozbiljno sam pristupila prvom satu jahanja.

Ali nedugo nakon što je sat završio i kada sam se udaljavala od štala, suze su krenule i na neki način nikad nisu ni prestale.

Kasnije, kad sam imala 12 godina, pala sam sa konja; malo sam se udarila, ali nisam bila jako povrijeđena. Trebala sam se odmah popeti na konja, ali nisam. Došli su satovi i slijedeći tjedan, ali ja sam se bojala popeti na konja i nikad više nisam jahala. Nikad nisam pričala o tome,  i izgubila sam interes.

 

Mnogo godina kasnije, odvela sam kćerku na njezine prve satove jahanja. Hodajući od auta do štale, izletjele su mi sve moje uspomene: moja prekrasna teta, njezina neuvjetovana ljubav prema meni, naše prijateljstvo, njezina vjera u mene, čvrsta odluka da pobijedim natjecanje, naša proslava. A tada, naravno, i sjećanja na gubitak.

U trenutku, shvatila sam da sam pokopala svoju ljubav prema jahanju ispod slojeva straha, krivnje male djevojčice, i ono što je na početku bila hrabra odluka počela sam gledati kao nešto sramotno.

Konačno sam mogla razmrsiti zapetljanu istinu stare laži koja mi je ukrala toliko radosti.

 

Trideset pet godina nakon toga sjela sam na konja, vratila sam se na početak, u početnički razred sa sedmogodišnjacima. Nije važno. Ponovo sam bila sedmogodišnjakinja, zahvalna da sam ponovo u sedlu, oduševljena da sam popravila dio mojeg odbačenog Ja. Na putu prema kući, zastala sam u knjižari i kupila obnovljeno izdanje «National Velvet»….»

 

 

Čak iako tražite uzorke osobnih, autentičnih zadovoljstva i sklonosti , budite spremni na to da ne znate koje uspomene mogu biti okidač i pozvati osobu - vas kad ste bila djevojčica jednom davno.

Ali zapamtite, niste sami. Vaše Autentično Ja je sa vama, voljeni duhovni prijatelj, spreman da vam pomogne da raspletete zamršene niti vašeg sjećanja, obećanja i napuštanja, odustajanja.

Gospođa Sara kaže:»Nisam imala pojma da će tako aromatična alkemija tople kože, znoja, sijena i konja probuditi tako jaka sjećanja.

Ali zahvaljujući tome mogu nježno zatvoriti to važno životno iskustvo.»

 

Bol je dio prošlosti.  Ali svatko od nas obraća pažnju na svoje dječje rane. Neke su strašnije od drugih, ali bez obzira koliko bolnih sjećanja imate, tamo su također i veliki prekrasni trenuci, koji su vas držali živim, inače ne biste bili ovdje.

Događaji u našem životu događaju se u određenim sekvencama u vremenu… ali da bi naše Sebstvo shvatilo njihovo značenje, oni sami stvaraju svoj red.

Sa strpljenjem i tihim promatranjem, ovi događaji voditi će vašeg autentičnog areheologa „neprekinutom niti otkrivenja“, koji će vas uvjerljivo voditi nazad do vašeg Sebstva.

 

21.08.2011.

ZAPOČETI OD NULE

Kažu da nisu svi konji rođeni jednaki.

Neki su rođeni za pobjede.

 

Ponekad smo prisiljeni da započnemo naše živote „od nule“.

I razvod i dug, gubitak zdravlja ili neka druga nesreća, baš kao jedan od četiri Jahača Apokalipse u Biblijskoj Knjizi Otkrivenja, galopirajući ulaze u naše živote, i uskoro sav naš poznati svijet prestaje postojati. Izgubili smo zdravlje ili naš dom. Izgubili smo partnera ili posao. Izgubili smo naš Put. I sad moramo početi ispočetka.

Od nule.

 

„Započeti od nule“ je poznati izraz, no da li znamo odakle on doista dolazi?

Iznenađujuće, ali on se pojavljuje u pravilniku konjskih utrka iz 18 st. Kada je gospodi bilo dozvoljeno da fiksiraju utrke, tako da (u teoriji, naravno) svi konji zajedno prijeđu cilj, zajedno sa pobjednikom koji ih može preteći samo za nos.

Naravno, to se nikada nije dogodilo.

No, ipak, da bi se održala iluzija dobre i vesele zabave, konj koji je smatran da je najbolji, poslan je nazad, iza svih ostalih – to je bila njegova startna pozicija.

 

U modernim konjskim utrkama, konj ne započinje utrku sa takve pozicije, ali je opterećen sa teškim bisagama tako da bi se izjednačio sa ostalim natjecateljima.

Nevjerojatno, ali u što je više utrka pobjeđivao, to je veću težinu morao nositi.

Postoji jedna prekrasna priča o američkom rasnom trkaćem konju, po imenu Secretariat. U utrkama, i noseći sve teže i teže bisage, ostavljao je svoju konkurenciju daleko iza sebe.

Nakon njegove smrti, autopsijom je ustanovljeno da je Secretariat imao veće srce od drugih konja. Oduševljeni tim otkrićem, jedni su doktori tvrdili, da sa takvim srcem mu i nije bio problem postići odlične rezultate.

Drugi pak tvrde, da su njegova volja i odlučnost da se natječe, ojačali njegov srčani mišić do te točke da se je čak i povećao.

Istina? Ne zna se.

No, u konačnoj analizi da li je bitno da li se je pobjednik rodio sa većim srcem ili mu je naraslo da bi ostvario svoju sudbinu?

 

18.08.2011.

PROJEKTIRANJE ŽENE

Mnoge od nas ne misle da je izbor (donošenje odluka) duhovni dar. Vjerujemo da da su izbori teret koji moramo nositi, a ne zagrliti. I tako oni postaju teret.

No, zaista, da li ima ljepšeg dara od slobodne volje?

 

Postoje tri načina koji mijenjaju putanju našeg života, na gore ili na bolje: to su krize, prilike i izbori (odluke).

Možda niste svjesni, ali upravo sada, vaš život je direktan rezultat onih odluka i izbora koje ste napravili. Prije 30 minuta, ili prije 30 godina.

Da li ste razmišljali od tome da donoseći 365 izbora smanjujete udaljenost između vaših snova i toga da oni postanu stvarnost.

To izgleda kao velika prepreka.

No, ako ste jutros, čim ste ustali iz kreveta, napravili doručak, odveli djecu u školu i stigli na posao na vrijeme -  upravo ste napravili više od tri izbora, a nije ni devet sati ujutro. Zaključujem da žene u toku dana donose desetak odluka. Da li još mislite da vas sve te male odluke ne mogu pokrenuti prema autentičnom životu? Ja znam da mogu.

 

Naši izbori mogu biti svjesni i nesvjesni.

Svjesni su kreativni, oni su srce autentičnosti.

Nesvjesni su destruktivni. Nesvjesni su oni zbog kojih na kraju završimo živjeći neke tuđe živote.

„Najuobičajeniji očaj je onaj … kada nismo izabrali ili htjeli biti.. mi sami,“kaže jedan danski filozof, „najdublja forma očaja je da izaberemo biti netko drugi, a ne mi sami.“

Na taj način najlakše povrijedimo nekog koga volimo. Nekog koga ne bismo smjeli povrijediti. Samoga sebe.

 

Živimo u dualnom svijetu: svijetlo i tama, gore i dole, uspjeh i neuspjeh, pravo i krivo, jad i sreća. Upravo ta dualnost nas drži u pokretu.

Kao klatno na starom satu, mi se ljuljamo naprijed – nazad kroz naše emocije.

Ali kreativne, svjesne odluke i izbori daju nam moć da zaustavimo to ljuljanje, da ostanemo u ravnoteži, smireni.

 

Mnogo žena se ukoči kada treba napraviti neki izbor. To je zato što više ne vjerujemo našim instinktima. To je bilo tkao davno da smo zaboravili kako se to radi.

Radije ćemo odabrati da radimo nešto teško ili drugačije, ako bi to značilo da više nećemo morati donositi odluke što ćemo taj dan kuhati za ručak… što ćemo odjenuti za coctail – party, ili u koju ćemo između 47 nijansi bijele boje obojati zid u dnevnom boravku. Upravo takve odluke su okidači koji aktiviraju određena emotivna ponašanja … pa kažu da neke mogu završiti u nekom baru, ili na podu nekog bara…

 

Razlog zbog čega se bojimo donositi odluke, pa čak i malene je taj što smo uvjerene da ćemo donijeti loš izbor. Opet.

Pa… možda si večeras premorena da obaviš onaj razgovor. Možeš ga prebaciti za sutra. Opet.

Kao i većinu ljudi, mnogi loši izbori doveli su vas do toga gdje ste danas. I još vas ovdje drže.

 

Ali pogrešni izbori ne moraju nužno biti i loši izbori.

Udala si se za pogrešnog čovjeka. Umjesto da si postala učiteljica, postala si pjevačica. Nisi završila fakultet, pridružila se mirovnim snagama ili se preselila u veći grad. Da si htjela,tvoj je život mogao biti drugačiji. Ali ne nužno i bolji.

To je zbog toga jer smo mi, ne neke vanjske okolnosti, katalizatori (pročiščivaći) kvalitete našeg života. Ne oni. Ni sada, ni ikad.

 

Mi ne znamo da li su izbori dobri ili loši dok ih ne počnemo živjeti, dok ih ne iskusimo.

Nikad doista ne možemo znati gdje će nas naše odluke odvesti, iako možemo osjetiti njihov pravac. Mi smo rastrgani između onoga što bi trebalo i onoga što ne bi trebalo. I onda sve te unutrašnje debate počinju bjesniti.

Spisateljica Winterson odlično opisuje naše dileme. Ona kaže da ima teoriju da svaki put kada donesemo važnu odluku, dio nas koje smo ostavili iza, nastavlja živjeti život koji smo mogli imati.

I tako ste skupili najviše mogućih informacija. Izvagali opcije. Razmišljali o mogućnstima. Ležali na jajima. Raspravljali sa najboljim prijateljima. Pitali svoje srce. Molili za vodstvo. A zatim ste skočili u mraku, nadajući se da ćete doskočiti na tlo. Živite svoje izbore, svoje odluke.

Ne osvrćete se unazad dugo vremena. Eventulno, dalekozorom bacite pogled, i vidite da li je bilo  mudro ili pogrešno. Ali na kraju krajevo, to je i bio ukalkuliran rizik, a vi ste napravili najbolje što ste mogli.

Duh ne traži ništa više.

A ne biste niti vi.

 

Loši izbori nikad se ne bi trebali pobrkati za pogrešnim izborima. Loši izbori – a svi smo ih imali - se događaju kada ulazimo u razdoblje samodestrukcije, i to najčešće sa osmijehom. Ne pitaš svoje srce ili svojeg prijatelja za savjet. Ne razmišljaš, a zasigurno niti ne moliš. Zašto? Zato jer na najdubljoj intuitivnoj razini znalo se je da se nisi trebala niti zabavljati sa mišlju o tom izboru.

 

Ako zatvorimo oči, možemo iskreno reći da nikad nismo vidjeli kada se nesreća približavala.  A kako smo i mogle? Kada se loši izbori donose dok spavamo na nogama. Možemo ih nazvati i izbori iz kome. Jer kad se probudimo prvo ćemo se upitati : „Kako sam mogla biti tako glupa?“.

Ali, hvala Bog naš život nije stvoren samo od loših ili pogrešnih izbora. Ovdje su i mudri izbori, dobri izbori, jako izbori, sretni, hrabri. Brilijantni.

Samo što se ne sjećamo mnogo njih. To je najčešće zato jer slegnemo ramenima.

Jedino stvari koje ne idu baš dobro, kada pravimo pogreške, kada se spotičemo o vlastite pogreške, da li se osjećamo odgovornim? Tada okrivljujemo sve oko sebe.

 

Zato možemo biti jako iznenađeni ako je naša prva reakcija na izbor bila da ga izbjegnemo. Stavimo sa strane što je duže moguće. Odgađamo neizbježno.

Ali ako ne izabiremo, dajemo mogućnost drugima da to čine za nas. I nije bitno koliko su oni dobri i dobronamjerni. Nije bitno tko su oni.

Samo zapamti: ako nisi napravila izbor, ne možeš kriviti nekoga drugoga zato što si nesretna.

 

Danas, nakon što si odlučila ponovo pronalaziti tragove na svojem putovanju, razmisli malo o odlukama i izborima koje si činila u prošlosti, no najviše razmisli o načinu na koji si izabirala.

Oslobađajuće? Impulzivno? Sa grčem u želucu?

Da li se osjećaš ugodno kad donosiš odluke, ili se dodvoravaš? A što kad bi promijenila pristup?

Kojigod je tvoj stil, mogu se kladiti da je tvoj život, baš kao i moj, rezultat nekih izbora koji nikad nisi ni uzela u obzir, nisi ih ni razmatrala.

Strašno, zar ne?

Izbor je srodna duša sudbini.

Mnogi su rekla da se sjećaju kada je njihov život promijenio smjer. Onda kada su shvatili da imaju izbor. Onda je započela promjena.


Stariji postovi

OLEANDAR
<< 10/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
16878

Powered by Blogger.ba